Dušan Kecmanović, profesor psihijatrije i političke psihologije
Uzaludni su napori onih koji bi da ljude „prosvetle“ o pogubnosti etnonacionalizma
Dušan Kecmanović je do 1992. godine bio redovni profesor psihijatrije i političke psihologije na Univerzitetu u Sarajevu. Tokom poslednje dve decenije, kliničku psihijatrijsku praksu obavlja u Sidneju, a profesor je po pozivu na Medicinskom fakultetu u Beogradu.
Profesor Kecmanović, član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, svakako je najplodniji autor u istoriji jugoslovenske psihijatrije: objavio je dvadeset i tri knjige kao i preko 250 radova u pedesetak svetskih naučnih časopisa. U ovom opusu posebno mesto zauzimaju udžbenici psihijatrije iz kojih su učile brojne generacije studenata različitih fakulteta. Izdavačka kuća CLIO nedavno je u ediciji psihološke literature izdala najnovije Kecmanovićevo delo na srpskom jeziku OČIMA PSIHIJATRA, što je i bio neposredan povod za ovaj razgovor.
Godinama proučavate etnonacionalizam. Kako biste nam saželi osnovne zaključke svojih istraživanja ovog fenomena?
– Psihologija etnonacionalista je psihologija pripadnika svake naglašeno homogenizovane grupe koji imaju više zajedničkih osobina. U svakoj od takvih grupa na djelu je psihologija identiteta, psihologija pripadništva, bratstva prema unutra i neprijateljstva prema spolja, psihologija prenaglašavanja posebnosti vlastite grupe, psihologija odricanja od individualnog zarad kolektivnog; vjerovanje u posebnu misiju svoje grupe; dalje, na djelu je psihologija žrtve, posebno martirstva, potom naglašena sklonost nipodaštavanju članova drugih grupa. Naravno, od jedne do druge grupe, od širih okolnosti u kojima postoji ova ili ona grupa, zavisi koje će od karakteristika članova visoko homogenizovane grupe biti više ili manje izražene. U društveno-istorijsko-političkom smislu etnonacionalizam je jedinstvena pojava. Ne i u psihološkom.
Kako biste objasnili razliku izmedju etnonacionalističkog poremećaja – ako se to tako može reći – i klasičnih duševnih oboljenja?
– Pored toga što na prvi pogled pripadnici etnonacionalističkih grupa – kao uostalom i religiozni i politički fanatici, ili pripadnici pojedinih sekta – imaju dosta zajedničkog s duševnim bolesnicima, jedni i drugi se značajno razlikuju. Hoću da kažem da ne postoje kolektivni duševni poremećaji. Navešću samo nekoliko razlika izmedju duševno poremećenih ljudi i etnonacionalista. Prve niko ne indukuje da postanu poremećeni – osim u slučajevima izuzetno rijetkog „ludila udvoje“ – a druge podstrekuju vodje, sredstva javnog informisanja, oni koji su već postali etnonacionalisti, i konkretne istorijske okolnosti.
U nastanku velikog broja duševnih poremećaja biologija igra značajnu ulogu, a u nastanku etnonacionalizma biologija, ako i igra, igra neuporedivo manje značajnu ulogu. Duševno poremećeni se po simptomima značajno razlikuju, čak i kada boluju od istog poremećaja, dok su etnonacionalisti, bez obzira na različite motive prihvatanja etnonacionalističke ideologije i prakse, izrazito slični jedni drugima po tome šta govore, kako se osjećaju, šta čine.
Simptomi duševno poremećenih ljudi mogu se ublažiti primjenom različitih bio-psiho-socijalnih mjera; manifestacije etnonacionalizma su imune na rečene terapijske postupke.
Šta je, po Vašem mišljenju, najveća nepoznanica etnonacionalizma? Koje teme biste preporučili mladim istraživačima ovog fenomena?
– Valjalo bi mnogo više istražiti multikulturalizam kao neku vrstu suprotnosti etnonacionalizmu. Multikulturalizam ne kao proklamovano načelo, nego kao svakodnevnu praksu. Mislim opet u psihološkom smislu. Koji su uslovi i načini razvijanja, njegovanja i trajanja multikulturalizma kao načina osjećanja, stanja duha, sistema vjerovanja i praktičnih postupaka. O tome znamo malo ili nimalo. U svakom slučaju neuporedivo manje nego o uslovima i načinima razvijanja i trajanja etnonacionalističkih ideja i osjećanja.
Kako bi Vaši zaključci mogli da se primene u društvenom životu? Da li verujete da ti naučni rezultati mogu da utiču na političke trendove i odnose u nacionalnim zajednicama?
– Saznanja nauke o etnonacionalizmu ne mogu da promijene etnonacionalističku praksu. Ni da je preveniraju, ni da je ublaže, ni da je ukinu. Utoliko su zaludni napori onih koji bi da ljude „prosvijetle“ o pogubnostima etnonacionalizma. Kada se steknu uslovi za pojavu etnonacionalizma, on će se pojaviti i raširiti ma koliko da su glasni i dobronamjerni mirovnjaci, humanitarci i oni koji nešto znaju o etnonacionalizmu.
Koje su najveće razlike izmedju psihijatrije kakva je danas i one koju ste Vi učili kao student i specijalizant?
– Najveća je razlika u tome što se, kada sam bio specijalizant ili mladi psihijatar, mnogo veća pažnja poklanjala fenomenologiji, doživljajnoj strani, onome šta i kako duševno poremećeni ljudi doživljavaju i proživljavaju. Pojava operacionalnih definicija duševnih poremećaja prije trideset godina pomjerila je pažnju psihijatara, pogotovo specijalizanata, na simptome, na ono šta duševno poremećeni ljudi ispoljavaju, što je psihijatru dostupno čulom vida i sluha. Danas je doživljaj, kao ključna kategorija psihopatologije, došao u drugi plan u dijagnostičko-terapijskom pristupu pacijentu. Onaj dio patološkog koji je u sferi nevidljivog, naslućenog, teško dohvatljivog, nejasnog, sve manje zanima današnje specijalizante, a bogami i psihijatre. Sa inaugurisanjem takozvane na dokazu zasnovane psihijatrije, uporedo s tendencijom da se psihijatrija po svaku cijenu izjednači sa ostalim medicinskim disciplinama, ovaj dio patološkog, bojim se, sve će više gubiti na važnosti. A važan je da ne može biti važniji koliko za pacijenta toliko i za one koji bi da mu pomognu.
U knjizi „Očima psihijatra“ kritikujete različite trendove takozvane kritičke psihijatrije. Koje su Vaše zamerke?
– U savremenoj psihijatriji sve je naglašenija razlika izmedju „visoke“, „akademske“, „istraživačke“ psihijatrije, s jedne, i svakodnevne psihijatrijske prakse daleko najvećeg broja psihijatara, s druge strane. U onoj prvoj psihijatriji naširoko se raspreda o validnosti i pouzdanosti dijagnoze pojedinih psihijatrijskih poremećaja, o prednostima i manama kategorijalnih i dimenzionalnih dijagnoza, o ontičkom statusu duševnog poremećaja, to jest o tome da li je duševni poremećaj „dan u prirodi’’ ili se radi o socijalnoj konstrukciji, dalje, o tome da li treba okrupniti ili usitniti duševne poremećaje, i koje. Svakodnevna psihijatrijska praksa kao da ne haje za rečena pitanja; ona kao da ide nekim svojim posebnim putem, mahom utabanim, koji se oslanja prvenstveno na iskustvo i „šesto čulo“ psihijatara. Ova tvrdnja se odnosi pretežno na psihijatre koji rade u privatnoj praksi, a oni u dobrom broju industrijski razvijenih zemalja „zbrinjavaju“ najveći broj psihijatrijskih pacijenata.
Širenje jaza izmedju akademske i neakademske psihijatrije ozbiljno ugrožava psihijatriju. To bi bila prva kritička opaska na račun savremene psihijatrije. Druga se tiče tendencije patologizovanja svakodnevnih, hoću reći nepatoloških pojava; na primjer, patologizuje se tuga, žalost, pretjerano korištenje interneta ili pretjerano kupovanje; kažu da se radi o zavisnosti od interneta, odnosno o zavisnosti od kupovanja. Usput rečeno, patologizuje se neumjereno kupovanje koje je više nego dobrodošlo kapitalističkoj privredi, i zato se podstiče na sve moguće načine.
Takodje, valjalo bi pritvoriti vrata farmakoterapiji koja je, u posljednjih tridesetak godina, na velika vrata ušla u psihijatriju. Kažem, pritvoriti, ne zatvoriti. Nema stručnog osnova da farmaci budu najraširenije i prioritetno sredstvo ublažavanja duševnih patnji duševnih bolesnika. Konačno, valjalo bi prestati u svemu izjednačavati psihijatriju sa ostalim medicinskim disciplinama zato što se psihijatrijska dijagnostika i terapija značajno razlikuju od dijagnostike i terapije u drugim medicinskim disciplinama. Razlikuju se onoliko koliko je velika razlika izmedju fenomenske prirode i društvenog značenja somatske bolesti, s jedne, i duševnog poremećaja, s druge strane.
Kada biste bili u prilici, šta biste promenili u srpskoj psihijatriji?
– Nemam dobar uvid u psihijatriju u Srbiji, pa zato ne bih znao reći šta bi u njoj trebalo mijenjati. Pošto pratim šta se objavljuje u psihijatrijskim časopisima u Srbiji, slobodan sam da sugerišem sljedeće. Srbiji ne treba nekoliko psihijatrijskih časopisa. Više časopisa prati pad recenzentskih kriterija, odnosno niži kvalitet objavljenih priloga. Srbiji treba jedan, da ga tako nazovem, glavni psihijatrijski časopis, koji bi izlazio na engleskom.
Ako Srbija želi da se pojavi na svjetskoj psihijatrijskoj mapi, ona to ne može učiniti sa ne tako brojnim tekstovima pojedinih psihijatara iz Srbije koji se povremeno pojavljuju u prestižnim svjetskim časopisima. Srbija to može da učini, tačnije, može da pokuša da učini s jednim časopisom na engleskom, koji bi u prvo vrijeme izlazio jednom ili dva puta godišnje, i u kome bi se objavljivali isključivo kvalitetni radovi. Kada bi se stvorio takav časopis, redakciji bi, vremenom, siguran sam, počeli da šalju radove i u svijetu renomirani psihijatri.
U knjizi „Očima psihijatra“ pišete da sreća nije što i duševno zdravlje, i da duševna patnja nije nešto što bi odmah trebalo suzbijati. Ovaj stav nije redak u filozofiji i književnosti, ali nije čest u savremenoj medicini?
– U pravu ste, ovaj stav nije čest u savremenoj medicini. Ali duševno zdravlje nije medicinski pojam ili ne samo medicinski pojam. Duševna bolest jeste medicinski, odnosno psihijatrijski pojam, ali duševno zdravlje nije. Duševno zdravlje široko izlazi iz okvira medicine. Medicina odredjuje duševno zdravlje negativno, to jest kao odsustvo bolesti. Duševno zdravlje je, medjutim, mnogo više nego odsustvo bolesti. Ono je i blagostanje, subjektivna dobrobit. E, tu se javljaju nedoumice. Šta znači subjektivna dobrobit? I da li se subjektivna dobrobit, koji mnogi izjednačavaju sa srećom, može izjednačiti sa duševnim zdravljem? Zastupnici pozitivne psihologije stavljaju znak jednakosti izmedju sreće i duševnog zdravlja. Protiv sam takvog poimanja duševnog zdravlja. Čovjek može biti sretan zato što ne zna, zato što nije obaviješten, zato što je intelektualno ograničen, zato što ima mala očekivanja, zato što je namjerno okrenuo ledja stvarnosti, zato što može da udovoljava svojoj potrebi da nanosi bol drugim ljudima ili čak samom sebi. Da li su duševno zdravi ljudi koji se osjećaju sretni iz rečenih razloga? Naravno da nisu. Da li je duševno zdrav čovjek koji je sretan zato što radi i vjeruje ono što oni koji su na vlasti očekuju od njega da besjedi i radi. Naravno da nije.
Duševno zdrav čovjek je i nesretan i sretan, on poznaje svoja ograničenja, okrenut je dugoročnim ciljevima, svjestan je svoje posebnosti, i sposoban da saradjuje sa drugim ljudima. Takodje, on je kadar da u sebi prepozna agresivne sklonosti prema drugim ljudima – od nanošenja fizičkog bola jednom čovjeku ili većem broju ljudi do korištenja drugih ljudi za zadovoljavanje isključivo vlastitih potreba – i sposoban da se bori protiv takvih sklonosti, da ih drži pod kontrolom. Konačno, duševno zdrav čovjek uočava manipulacije i indoktrinacije onih koji imaju moć, i kritikuje ih, odnosno ustaje protiv njih.
„Normalizacija“ ludila
Koji su, po Vašem mišljenju, najvažniji trendovi u savremenoj psihijatriji?
– Sve se više piše i diskutuje o halucinacijama i sumanutim idejama kod „inače“ duševno zdravih ljudi. Tradicionalno, ovi fenomeni su smatrani tipičnim psihotičnim manifestacijama, znakom raspoznavanja psihoze. Danas, jedan broj psihologa i psihijatara zagovara dimenzionalizaciju prije svega sumanutih ideja. Šta to praktično znači? Hoće se reći da izmedju normalnog i sumanutog postoji samo kvantitativna razlika, i u slijedu ovakvog rezonovanja, da se može biti sasvim malo lud, srednje lud, i sve o sve lud. Brojni istaknuti psihijatri protive se „normalizaciji“ ludila, i ukazuju na to da bi bilo pogubna zamjena kategorijalnih dijagnoza dimenzionalnim, bez obzira na sve nedostatke potonjih.
Drugo, čine se ozbiljni pokušaji da se preduprijedi razvoj psihoze, prije svega shizofrenije tako što bi se kod mladih adolescenata identifikovali rani znaci ili simptomi nagovještaja buduće psihoze, i intervenisalo davanjem lijekova i nizom psihosocijalnih mjera. Ozbiljna zamjerka ovoj vrsti prevencije shizofrenije je u tome što se kod dvije trećine na budući poremećaj sumnjivih mladih ljudi, bez ikakve preventivno-terapijske intervencije, ne razvije psihoza. Drugim riječima, nedostaju instrumenti tačne detekcije ranih simptoma shizofrenije.
Treće, već desetak godina veliki broj najistaknutijih psihijatara u svijetu zabavljen je uobličavanjem pete revizije „Američke klasifikacije duševnih poremećaja“, koja bi trebalo da se objavi 2013. godine. Najavljivana kao obznana nove paradigme u psihijatriji, nova revizija psihijatrijske Biblije, sudeći barem prema dosadašnjim prijedlozima dopuna i izmjena, neće se suštinski razlikovati od četvrte revizije.
Izbeglice se retko vraćaju kući
Dosta pišete kako se osećate tokom kratkih boravaka u starom kraju. Da li ste zadovoljni dostignućima psihologije „izbjeglištva“?
– O psihologiji izbjeglištva od psihologa i drugih naučnika mnogo su istinitije i uvjerljivije pisali beletristi i esejisti – Brodski, Crnjanski, Pekić, da pomenem samo neke od njih. Život u rasejanju je doista jedinstvena pojava, ni sa čim se ne da uporediti. On je toliko bogat i raznolik, toliko različit od života „domorodaca“ da nauka, a bogami i literatura, ostaje dužna da potpunije osvijetli život u tudjini. Ako me zdravlje posluži, volio bih da na papir prenesem vlastita zapažanja o izbjegličkom životu. A ima ih toliko!
Verujete li da bi Vama lično bilo mogućno da se ponovo osećate integrisani u „starom kraju“?
– Ne, ne vjerujem. Ako se ikada vratim u „stari kraj“, siguran sam da se neću osjećati integrisan, kao „kod kuće“. Onaj ko proživi dvadesetak godina izvan zemlje porijekla, htio ne htio, pusti korjene ili, ako hoćete, korjenčiće u novoj sredini. To je uslov opstanka. Ti korjenčići su drugo ime za naviku. A čovjek je, izmedju ostalog, biće navike. To nije jedini razlog zašto se srazmjerno mali broj ljudi vraća tamo odakle je došao nakon desetak ili više godina izbjeglištva, i zašto se osjeća tudj ako se vrati. Tokom njegovog izbivanja iz matice izmijenio se i on i sredina iz koje je otišao i ljudi u njoj.
Danas – 4. jun 2011. – AUTOR: ALEKSANDAR DIMITRIJEVIĆ