TAMO I OVDE
Snovi čuvaju integritet ličnosti raseljenih lica. I onih koji žele da zaborave prošlost i onih koji bi da žive samo u prošlosti. I prvi i drugi, kada na neodredjeno vreme dodju u novu sredinu, doslovno godinama sanjaju snove koji su isključivo vezani za prošla vremena. Snovima produžavaju život prošli da bi mogli da žive u životu sadašnjem
Teško da ima sudbonosnijeg koraka u životu od napuštanja svoje zemlje na neizvesno dugo vreme, bez obzira na to da li čovek odlazi zato što mora da ode ili zato što želi da ode. I kada ga goni strah, i kada ga vodi nada, i kada odlazi jer nema kud, i kada odlazi zato što je odvažniji od onih koji ostaju, i kada se zaklinje da se nikada neće vratiti, i kada sebi i drugima obećava da će se vratiti ranije nego kasnije – onaj ko ode uvek se vraća. I onda kada se ne vrati. Evo zašto.
Psihički život ne trpi diskontinuitet. Kada se naruši kontinuitet svesti, kao na primer kod povrede glave ili oboljenja mozga, čovek nastoji da lažnim sećanjima, što će reći sećanjima na izmišljene dogadjaje, koji su se desili u periodu kada nije bio svestan šta se s njim i oko njega zbivalo, premosti prazninu. Psihički život ima horror vacui, užas od praznine. Takodje, kontinuitet je zalog postojanja ličnosti. Sadašnji život ličnosti počiva na njenom prethodnom životu. Iskustvo sadašnjeg je mešavina ranije proživljenog i onoga što se sada i ovde iskušava. Bez ranijeg iskustva ne bismo, kada gledamo, znali šta vidimo, kada slušamo ne bismo znali šta čujemo, a kada mirišemo ne bismo znali koji je to miris. Dodao bih da i kada dolazimo na ovaj svet, ne dolazimo bez iskustva. Odavno se govori o prenatalnim ili fetalnim doživljajima.
Zato je nasilno i neprirodno nastojanje jednog broja ljudi koji dodju u stranu sredinu na neodredjeno dugo vreme da potpuno zatome svoj raniji život, da ga poreknu. Ovakvo nastojanje običavaju pravdati ili željom da („jednom za svagda“) izbrišu negativna iskustva iz zemlje porekla, ili potrebom da se što brže naviknu na novu sredinu. Oba opravdanja su neosnovana. Prvo, zato što je i negativno iskustvo iskustvo i, drugo, zato što je istinski otvoren prema novim iskustvima samo onaj čovek koji se ne odriče ranijeg iskustva, ma kakvo da je.
Snovi čuvaju integritet ličnosti raseljenih lica. I onih koji žele da zaborave prošlost i onih koji bi da žive samo u prošlosti. I prvi i drugi, kada na neodredjeno vreme dodju u novu sredinu, doslovno godinama sanjaju snove koji su isključivo vezani za prošla vremena. Snovima produžavaju život prošli da bi mogli da žive u životu sadašnjem. I još nešto. Poznato je da svi ljudi uvek sanjaju. Kada se probude, jedni se snova sećaju, drugi ne. Na osnovu uzorka od nekoliko hiljada imigranata prve generacije iz različitih krajeva sveta, s kojima sam razgovarao u poslednjih petnaest godina, mogu da tvrdim da se oni sećaju svojih snova daleko češće i potpunije nego starosedeoci. Posebno u prvim godinama boravka u novoj sredini.
No, ima jedan vid očuvanja kontinuiteta ličnosti onih koji na neodredjeno dugo vreme napuste zemlju porekla o kome se retko govori, a koji je po dužini trajanja i po šarenilu oblika, rekao bih, značajniji od snova u održavanju veze raseljenih lica sa zemljom porekla. Reč je o poredjenju.
Od prvog dana života u rasejanju ljudi ne prestaju da porede staru i novu sredinu. Sve postaje predmet poredjenja. U mnogo čemu što vide oko sebe oni nalaze sličnost sa onim što su decenijama gledali. Nekada je to to deo grada, nekada restoran u senovitom delu trga, nekada boja mora ili oblik brda. Nekada se sličnost nametne takoreći sama od sebe, pa, sve i kada bi hteli, ljudi ne mogu da je poreknu. Registruju je, i prećute. One, pak, koje pronadjena sličnost raduje, pa i ponese, znaju da preteraju u veličini sličnosti. Svoje iskustvo ne propuste da podele sa drugima.
Navešću još jedan oblik poredjenja koji one koji su otišli drži vezanim za sredinu iz koje su otišli. U početku, svi običaji nove sredine čine se neobični, pa i nerazumljivi. Vremenom, počinje da se pravi razlika izmedju onih običaja i navika stanovnika nove sredine koji nemaju ništa zajedničko sa „našim“, i onih koji podsećaju na „naše“, a nekada su, tako se barem čini, isti kao „naši“. Oni koji bi da život u novoj sredini počnu od nule ne vole da vide da ima običaja koji neodoljivo podsećaju na „naše“, pa ih zato i ne prepoznaju kao slične „našim“. Onima koji jednim okom stalno gledaju na staru sredinu prepoznata sličnost nekih običaja nove sredine sa „našim“ dovoljan je razlog da ih upražnjavaju obilatije i češće od autohtone populacije.
Emigranti se služe poredjenjem i kada žele da se vrate tamo odakle su došli i kada hoće da objasne zašto i ne pomišljaju da tako nešto učine. Prvi, obrazlažući želju, navode sijaset razloga od onih da „ovo ipak nije naša zemlja“ do „činjenice“ da je kod „nas“ trava zelenija, a voda ukusnija, i da se „tamo“ stanje (ipak) popravilo. Drugi ponavljaju da se stanje „tamo“ neće i ne može popraviti, da su se pokajali svi koji su se vratili, i da se ne vraća ko god želi dobro svojoj deci.
Ma šta da rade, ma kuda da se kreću, raseljena lica, htela –ne htela, porede. Poredjenje, stalno, svesno i prisvesno, mrsko i drago, jedan je od osnovnih oblika razlike izmedju došljaka i starosedelaca. Poredjenje je spas i prokletstvo onih koji su se obreli u nepoznatom okruženju. Spas jer im ne dozvoljava da uspeju u samouništavajućim pokušajima da krenu od početka. Prokletstvo zato što ih ometa da se potpunije integrišu u novu sredinu.
To prisilno i automatsko poredjenje predstavlja, čini mi se, najmoćniji vid održavanja veze sa sredinom porekla onih koji su je napustili. Važnost i raširenost ovog simboličnog oblika vraćanja opravdava tvrdnju da se vraćaju i oni koji se nikada ne vrate. Oni koji se ne vraćaju u snovima, a takvih je malo, vraćaju se u poredjenjima, a takvi su svi.
Emigranti druge generacije nemaju snove prve generacije. Oni i ne porede, jer nemaju šta da porede. Zato se ni simbolično ni realno ne vraćaju.
Većina trajno i svesno ostaje vezana za sredinu porekla, pre svega uspomenama. Odlazak u stranu sredinu na neizvesno dugo vreme po mnogo čemu znači početak potpuno novog života, i utoliko prekid kontinuiteta ranijeg života. Maltene prekid kontinuiteta ličnosti. Ličnost se brani od svake vrste diskontinuiteta, jer ga doživljava kao pretnju. Bez prošlosti ličnosti nema ličnosti. Kako ličnost uspeva da sačuva kontinuitet, što praktično znači integritet? Pomoću snova. Dugo godina nakon dolaska u novu sredinu snovi pridošlica su vezani isključivo za njihov raniji život. Poznato je da svi ljudi svake noći sanjaju, s tim što se većina ne seća snova.
Dušan Kecmanović